Pčele Robovi u Poljodjelsko-Industrijskoj Proizvodnji Monokultura

Kolaps pčelinjih zajednica ili 'poremećaj raspada pčelinjih kolonija' posljedica je ROPSTVA PČELA U POLJOPRIVREDNO-INDUSTRIJSKOJ PROIZVODNJI MONOKULTURA, tvrde pojedini stručnjaci. Od 2003. kada su zabilježeni golemi gubitci u košnicama i nestajanje pčela diljem SAD-a, Europe i u nekim drugim državama svijeta, stručnjaci još uvijek nisu postigli znanstveni konsenzus o pravim uzrocima kolapsa pčelinjih zajednica. Međutim, stvarni problem kolapsa pčelinjih zajednica je sistemsko zloupotrebljavanje pčela u nepreglednim poljima monokultura industrijalizirane poljoprivredne proizvodnje, gdje se pčele prevoze stotinama ili čak tisućama kilometara od jedne poljoprivredne farme do druge, na kojima se obilno koriste pesticidi, osobito insekticidi, a i same pčele tretiraju se insekticidima i antibioticima uz za njih, nezdravu i neprirodnu hranu.

Pčele su „osuđene“ na jednoličnu prehranu – hrane se nektarom badema ili borovnica ili nekom drugom poljoprivrednom kulturom u točno određeno vrijeme. Istovrsna prehrana za pčele ima gotovo isto značenje kao što bi imala i za čovjeka: zamislite da jedete tri tjedna samo banane, pa nakon toga tjedan dana samo brokulu, potom dva tjeda samo mrkvu, itd.

Posljednjih nekoliko godina kolaps pčelinjih zajednica postaje sve više zabrinjavajući, osobito u SAD-u i u pojedinim državama EU-a, mnogi stoga strahuju da ukoliko pčela doživi sudbinu dodo ptice (izumrla ptica) tada će ista sudbina čekati i čovječanstvo. Poljoprivredna proizvodnja ovisi o prirodnim oprašivačima – jedna trećina ukupne hrane koju mi konzumiramo ovisi o pčelama kao glavnim oprašivačima brojnih vrsta povrća, voća i orašastih plodova, a i različite biljne vrste poput djeteline koja se koristi u hranidbi domaćih životinja, također ovise o pčelama kao oprašivačima. Sada se postavlja još jedna druga važna teorija i to u smislu tumačenja korištenja „kanarinca u rudniku“ – ako ne možemo osigurati opstanak pčela, kakve su onda naše šanse? To znači ako naše pčele ne mogu živjeti i preživjeti u toksičnom okruženju kojeg smo mi ljudi stvorili, hoćemo li mi moći u konačnici živjeti u takvom svijetu?

Kolaps pčelinjih zajednica zaista predstavlja vrlo ozbiljan problem a pravog rješenja za ovaj problem još uvijek nema, iako se već izvjesno vrijeme znade da smo pčele osudili na život i prehranu u poljima s monokulturama. I to je pravi, stvarni uzrok problema. Nepregledna polja, stotine ili čak tisuće hektara s monokulturama više ne mogu pčelama pružiti okruženje koje je njima potrebno za opstanak – jer više nema kolonija divljih pčela.

Velika polja na kojima se uzgaja samo jedna jedina poljoprivredna kultura – na primjer uzgoj borovnica u SAD-u, predstavlja dobar izvor nektara i peluda za pčele, ali to je samo jedna biljna vrsta koja cvate nekoliko tjedana ili samo nekoliko dana u godini. Pčele se ne mogu opskrbiti kvalitetnom i raznolikom hranom za zimsko razdoblje, odnosno za razdoblje kada hrane nema u izobilju ili je uopće nema. Polja na kojima se uzgaja monokultura zapravo predstavljaju „cvjetnu pustinju,“ a pored toga u tim poljima izostaju i prirodni 'divlji oprašivači' kao što su bumbari i druge vrste kukaca, koji ne mogu nikako preživjeti u takvoj cvjetnoj oskudici. Potrebno je svakako naglasiti kako već danas u Kini postoje područja u kojima više uopće nema pčela – one su jednostavno nestale, pa se u voćnjacima jabuka na primjer, moraju zapošljavati ljudi (20 do 25 osoba) koji vrše oprašivanje stotina stabala jabuka, što bi u normalnim okolnostima uradile pčele i/ili divlji oprašivači iz prirode.

Zloporaba pčela

Industrijska poljoprivreda i uzgoj monokultura pretvorili su pčele i pčelarstvo u golemi industrijski posao – pčele se koriste za oprašivanje u ovim poljima. To je postao njihov primarni „posao“ pa većina pčelara danas najviše zarađuje upravo na „pružanju usluge oprašivanja“ a ne od proizvodnje i prodaje meda i drugih pčelinjih proizvoda. Pokušajte zamisliti golemo područje „Fraser Valley“ u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji koje obuhvaća oko 68.796 km2 (oko 6.879.65 ha) i na kojem se uzgajaju borovnice (a to je gotovo jedna petina od ukupne svjetske proizvodnje borovnica) – u svrhu oprašivanja potrebno je 70.000 košnica koje dolaze iz cijele Britanske Kolumbije i Alberte. No, to je neusporedivo s golemim nepreglednim „mono-šumama“ u središnjoj dolini Kalifornije gdje se na površini, prema gruboj procjeni od oko 2.428.114 km2 (oko 242.811.385 ha) uzgajaju bademi – to je čak 82 % ukupne svjetske proizvodnje badema.

U svrhu oprašivanja goleme površine na kojoj se uzgajaju samo bademi potrebno je više od jedan milijun košnica. Stoga pčele danas dolaze iz mnogih država SAD-a (38-40), a posljednjih godina dolaze i letom „jumbo jeta 747“ iz Australije jer je kolaps pčelinjih zajednica uzeo i još uzima golemi danak diljem SAD-a. Međutim, i pčele iz Australije masovno ugibaju u SAD-u. Posljedica rotacije pčela u poljima monokultura danas je vrlo ozbiljna budući uzrokuje siromašnu i istovrsnu prehranu pčela što samo produbljuje i ubrzava njihovu pothranjenost te znatno oslabljuje imuni sustav pčela koje tako postaju izuzetno sklone različitim bolestima. Prema izvješću časopisa „Bee Culture“ smanjenje biljne raznolikosti ima za posljedicu smanjenje populacija pčela. Pčele koje oprašuju i hrane se na brojnim različitim biljnim vrstama imaju mnogo snažiji imuni sustav od pčela koje „preživljavaju“ na poljima monokultura, čak i u slučajevima kada su te monokulture bogatije u sadržaju bjelančevina. A jednolična prehrana ima za posljedicu slab imunitet pčela u zajednicama pa se stoga one moraju tretirati antibioticima kako bi se oduprle bakterijskim infekcijama. Štoviše, stručnjaci su već otkrili da mnoge pčele u svojem probavnom sustavu 'nose' bakterije otporne na antibiotike.

No, kao da to još uvijek nije dosta, pa pčele ostaju i bez svoja dva glavna izvora hrane: NEKTARA, koji one „pretvaraju“ u med te ga spremaju u „zimske zalihe“ ili za slučaj oskudice, a koji ih opskrbljuje neophodnim mineralima, vitaminima i enzimima, te PELUDA koji je pčelama izvrstan izvor bjelančevina i drugih hranjivih tvari. Naime, budući da med i pelud imaju na tržištu visoku cijenu, mnogi pčelari, osobito oni „veliki“ uzimaju pčelama sav med i sav pelud. Umjesto prirodne i zdrave hrane, pčele su tokom zimskih mjeseci primorane hraniti se sojinim pogačama umjesto peludom, a kao zamjena za med daje im se – šećerni sirup ili kukuruzni sirup s visokim sadržajem fruktoze. Imuni sustav pčela toliko je oslabljen da se one sada više ne mogu oduprijeti različitim bolestima i parazitima, kojima su se nekada prirodno odupirale jer su se hranile prirodnom i zdravijom hranom. Danas pčele preživljavaju na poljima monokultura, golf terenima i gradskim i prigradskim travnjacima koji se obilno tretiraju insekticidima. Nadalje, insekticidi se koriste i u košnicama u svrhu uklanjanja grinje 'varoa' i drugih nametnika jer su pčele preslabe boriti se protiv ovih napasnika.

I da, insekticidi ubijaju inskete, tj. kukce, a i pčela se ubraja u – kukce. Stoga mnogi griješe kada žive u uvjerenju da će ovaj „tehnički problem“ riješiti nekom „tehničkom inovacijom“ te kolaps pčelinjih zajednica „pospremiti u ropotarnicu povijesti.“ Nažalost, kolaps pčelinjih zajednica je mnogo veći i ozbiljniji problem, to je zapravo problem poljoprivredne industrijske proizvodnje i uzgoja monokultura. Stoga je Rowan JACOBSEN u svojoj izvrsnoj knjizi „Jesen bez plodova: kolaps pčela i nadolazeća poljoprivredna kriza“ između ostalog napisao: „Sve dok lokalna poljoprivredna proizvodnja ne zamijeni globalnu poljoprivredu, uvijek će postojati neki novi parazit, neki novi virus, neki novi tajanstveni kolaps“.

Prijevod: Rodjena Marija Kuhar